Krakov - na krilima zmaja 2.deo

Venecija - nevesta Jadrana

 




venecijanska luka


Da li zbog kiše ili tmurnog vremena, pomislih da se iskrcavam u dekadentni, mračni srednji vek.
Gde nestadoše romantika i zanesenost o kojoj svi pričaju? 

I kako da budeš zaljubljen kada te vreba Aqua alta?
Obilazak počinje sa trga Svetog Marka. Pogled se pruža na Duždevu palatu, baziliku Svetog Marka, njen izdvojen zvonik visok 99 metara, sat sa horoskopskim znacima, biblioteku Marčana.
Otmeno, nema šta!

bazilika svetog marka na trgu svetog marka

Na ulazu u taj širok prostor nalaze se dva granitna stuba pravde. Jedan nosi krilatog lava, drugi Svetog Teodora. 
Nijedan venecijanac zdrave pameti neće proći između stubova, da ne "pokupi" lošu energiju prošlosti, jer su nekada tu osuđenici napuštali ovaj svet. Mudrije je otići levo ili desno, zaobići stubove i nastaviti svojim putem.


A moj put vodi do srca Vencije, Rialta. Zađoh u uske uličice sa blagom strepnjom: kakve li sve tajne čuva ova stara dama? 
Kada bi ovi trošni zidovi pokazali sav zapanjujući luksuz koji skrivaju i progovorili čemu su sve svedočili, bi li šokirali slušaoce? 
Sigurna sam da da.

Odjednom, evo ga!
Rialto - beo i ponosan, lepši nego na slikama, stoji nad Grand kanalom i "sija" iako pada kiša.

pogled sa rialta na grand kanal
pogled sa Rialta 

Svečano prelazim most!

Zastajem na trgu San Giacomo di rialto, gde se nalazi istoimena crkva sa velikim satom u obliku sunca. Crkvu je izgradio stolar u čast sveca zaštitnika od požara, i gle čuda, 1513. godine, crkva je pošteđena velikog požara, koji je uništio okolne zgrade.
Nešto mi govori da je to mesto jako važno, za grad u kom se nalazim.
Instikt pre znanja.
Da li je ovo najstarija crkva u Veneciji?
Da li je ovo deo koje su doseljenici prvo nastanili, jer je najstabilnije ostrvo?
Početak svega?
Da li je La Serenissima rođena baš u ovoj crkvi, tačno u podne, dana
25. marta, godine 421. ?

I u kom je kutku zaboga, lep kao anđeo, Gabrijele D' Anuncijo pisao :" Odu narodu srpskom" ? 

 
Ostaje misterija u kamenu, vazduhu, celom gradu.


Mešam se sa turistima, gledam divne suvenire od murano stakla, zlatne karnevalske maske, guram se do ekskluzivnih butika, razdragano hodam lavirintom preko mostova i mostića, različitih i orginalnih.
Restorani, bunari, muzeji.

Crkve - svaka izuzetna na svoj način: u pesmi opevana zaštitnica od kuge ili večna kuća Tintoreta.


poznata venecijanska crkva zaštitnica od kuge


Ako pomenem još neku, nije lepo da ih ne pomenem sve.  

A palate?  

Eh, te palate, koju izdvojiti, čiju priču prepričati?
Neka bude palata Masteli (Ca'Mastelli o del Camello) u okrugu Kanaređo (Cannaregio).
Prepoznaje se po kamenoj figuri kamile na fasadi i maloj fontani u donjem uglu koja je pojila žedne gondolijere. Priča se da kuću opsedaju duhovi, senke, čuju se zvona, koraci, pucaju ogledala. Sagradili su je braća Rioba, Sandi i Afani u 12 - tom veku. Bogati trgovci začinima i svilom sa Peloponeza, nastavili su širenje biznisa u Veneciji, ali se nisu suzdržavali od podvaljivanja loše robe kupcima. Jednoga dana, vešti i pohlepni, prevarili su ucviljenu udovicu, ne mareći mnogo za njenu nesreću. Žena je bila jako religiozna i proklela ih je da se pretvore u kamen, kada je shvatila da je pretplatila tkanine.
Četiri kamene statue mogu se videti na Mavarskom trgu ( campo dei Mori). Sandi, Afani i sluga nose turbane, a Rioba kofer na ramenima.
Početkom 19 - og veka, Rioba je izgubio svoj nos, koji su ubrzo zamenili komadom gvožđa. Od tada se veruje da trljanje gvozdenog nosa donosi sreću u poslovima. Takođe, legenda kaže da tokom zimskih venecijanskih noći, Rioba zarobljen u kamenu plače, te da ljudi čiste duše mogu osetiti kucanje njegovog srca, ako mu polože ruku na grudi.
Porodica Masteli je zaista postojala, a ugasila se sa poslednjim potomkom Antoniom Mastelijem 1620. godine.

Zeleni kanali pulsiraju kao krvotok i shvatam zašto je Venecija kraljica
Jadrana.
Tamo gde treba da su ulice, beton i zemlja koja spaja, nalazi se voda.
Uz koju čašu vina više i par pogrešnih koraka bukvalno gubiš tlo pod nogama. Fascinantno i zastrašujuće u isto vreme.
Zapravo, ona pluta. More je svuda, oko nje, unutar, ispod nje. Uprkos svojoj razmetljivosti, Venecija je krhka. Zato je i udaju svake godine za more, da je bračni drug zaštiti.
Nije teško strancu izgubiti se, uopšte nije. Nađosmo se među šarenim zgradama, potpuno same. Zaklonjeni prozori, navučene roletne, zamandaljene kapije, puste uličice. Ovde kao da niko ne živi! Ni lavež psa lutalice, ni goluba na terasi, ništa, mukla, pomalo jeziva tišina.
Ovo je izvorna Venecija, primetih. Pod krinkom, zatvorena, ćutljiva, zagonetna, grešna i pobožna.



venecijanski karneval pod maskama

Dostojanstveno trpi milione koraka, poglede dosadnih radoznalaca, narušavanje njene intime, jer kao i svaka kraljica, Venecija pored privilegija, mora poštovati i protokol.

most uzdaha u veneciji


Umorna sedoh na jednu od retkih klupa u gradu ispred Duždeve palate da odmorim. Na odlasku pogledah još jednom Most uzdaha, umesto da uzdahnem, ja se nasmeših i krenuh kući!


                                               septembar 2017.



Tekstovi i fotografije objavljeni na ovom blogu su moje autorsko delo i preuzimanje nije dozvoljeno. 

Možda vas zanima :

Edipsos - banja za junake